O antropološkoj medicini i hagioterapiji

Do nedavno se mislilo kako se duh ne može znanstveno istraživati, no znanost u tom pogledu danas sve više napreduje.

Antropološka medicina je znanstvena disciplina koja istražuje upravo tu duhovnu dimenziju u čovjeku. Ono po čemu je čovjek specifično čovjek i što ga razlikuje od svih ostalih živih bića, nije ni njegovo fizičko tijelo, ni njegova psiha, već nešto treće što mu omogućuje da misli, stvara, umjetnički se izražava, nešto što ga tjera da traži smisao vlastita života, da istražuje samog sebe i svijet oko sebe, da se pita pitanja: od kuda je potekao, čemu smrt, čemu patnja, postoji li Bog i kakav je; nešto zbog čega čezne za ljubavlju i istinom, nadilazi vlastite slabosti, vjeruje u ono vječno, dobro i plemenito, zbog čega se bori za slobodu i pravdu, pa čak i pod cijenu vlastita života. To 'nešto treće' što obuhvaća sve ove karakteristike, a i neizmjerno više, jest čovjekova duhovna duša. Ona ima svoj organizam i specifične funkcije ili duhovne 'organe' (osobnost, život, savjest, intelekt, kreativnost, srce, svijest, intuiciju...) te je kao takva podložna razaranju i oboljenjima ukoliko se čovjek ne drži prirodnog moralnog zakona koji je upisan u njega. To potvrđuje i danas već poznata činjenica da 70% svih psihofizičkih bolesti ima uzrok u duhovnoj dimenziji čovjeka - u konfliktima naše savjesti, povrijeđenoj osobnosti i dostojanstvu, razorenom karakteru, nemoralnosti...

Specifična metoda unutar antropološke medicine koja istražuje ranjenosti, traume i bolesti duhovne duše, te je terapijski liječi, jest hagioterapija.

Upravo zbog svog specifičnog objekta istraživanja i liječenja (duhovne duše), antropološka medicina se klasificira kao nova, treća grana medicine, koja je smještena uz bok somatskoj medicini i psihijatriji, ali je ujedno i potpuno autonomna i nezavisna od njih. Temelji se na najnovijim znanstvenim otkrićima iz područja prirodnih i biomedicinskih znanosti (posebno neuroznanosti, epigenetike, biologije i fizike) te humanističkih znanosti: filozofije i teologije. (preuzeto s Centar za hagioterapiju Oroslavje)

HAGIOTERAPIJA

Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše. Izrasla je na filozofsko-teološkom istraživanju čovjeka. Duhovna duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Time razlikuju u cjelovitoj čovjekovoj duši duhovnu dušu, koju ima samo čovjek, od vegetativnog i psihičkog dijela koji imaju životinje i biljke.

Hagios - znači svet, te se naziv ove metode može prevesti «sveta terapija». Prema filozofskom i teološkom istraživanju duhovnu dušu je neposredno svakom čovjeku stvorio Stvoritelj, a on je svet, te je i duhovna duša sveta za razliku od psihofizičke čovjekove dimenzije koju stvaraju roditelji. Budući da je duhovna duša od Stvoritelja ona se može liječiti samo njegovom stvarnošću, te je onda i terapija sveta jer potječe od onoga koji je svet.

Hagioterapija istražuje strukturu duhovne duše, otkriva njezina patološka stanja, traži način njihove dijagnoze te adekvatnu terapiju. Ona je, poput medicine i psihijatrije, znanost i terapija.

U objekt njezina istraživanja spada pitanje što je duh, tko je čovjek, čovjekova osobnost, duhovnost duše, odgovornost savjesti, intelektualna spoznaja, afekti, slobodna volja, vrline i kreposti karaktera, stvaralaštvo kako znanstveno tako i kulturno, religioznost, povjerenje, nada i ljubav, smisao, nesmirenost, transcendencija, etičnost i moralnost, svijest i samosvijest, refleksija i autorefleksija, čovjekovo podrijetlo i njegov cilj, temeljna čovjekova pitanja i bazična sigurnost, njegova zadanost i istodobno sloboda, čežnje i frustracije, pitanja Boga, vjere i bitka. 

U krug njezine terapijske djelatnosti spadaju traume, ranjenosti, bolesti i nemoći čovjekove osobnosti, čežnji, savjesti, karaktera, slobode, intelekta, stvaralaštva, religioznosti, povjerenja, zatim patnje srca i duše, ograničenost čovjekovih moći, egzistencijalni strah, suicidalnost, besmisao, tjeskobe, zlo, čovjekova zatvorenost u svijetu, neznanje o svom podrijetlu i sudbini, teška prepoznatljivost Stvoritelja i vlasnika prirode i čovjeka, bačenost u svijet i život, nemoć da odlučuje o svojoj sudbini, povrede od drugih ljudi, vlastita zloća i krivica, pogaženo osobno dostojanstvo, poroci, ovisnosti i sveopća čovjekova ugroženost. 

U dijagnozi duhovnih bolesti hagioterapija se služi adekvatnim testom. Njime istražuje genetske, prenatalne i postnatalne izvore čovjekovih duhovnih problema. Ona time želi saznati o čovjekovim transcendentnim izvorima bolesti, o bazičnim i aktualnim traumama. Tako dolazi do dijagnoze u kojoj se prepoznaju kognitivni, aksiološki i antropološki uzroci duhovnih patnja. 

Prema spoznatim uzrocima i izvorima duhovnih trauma, patnja i bolesti hagioterapija primjenjuje duhovnu terapiju za čovjekovu duhovnu dušu na kognitivnoj, aksiološkoj i antropološkoj razini. Na kognitivnoj i aksiološkoj razini se upotrebljava terapija obraćenja, zatim eirene-terapija i dinamis-terapija, a na antropološkoj agapo-terapija, pistis-terapija i pneumo-terapija.

Povijesni razvoj hagioterapije

Kao službeni početak hagioterapije bilježi se godina 1990. kada je osnovan Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu. Proučavajući prvokršćanski katekumenat i osobito njegov treći dio koji govori o ranjenosti čovjekove duhovne duše, te studirajući encikliku pape Ivana Pavla II. Salvifici doloris postao sam svjestan da postoje bolesti duhovne naravi koje nitko ne istražuje i nitko ih stručno ne liječi. Dok su u Centru za duhovnu pomoć djelatnici radili  s pacijentima terapijski, ja sam se dao na istraživanje čovjekove duhovne duše, na otkrivanje uzroka duhovnih boli, ranjenosti, trauma i bolesti, te na traženje adekvatnih terapija. Nakon četiri godine takvog rada i istraživanja počeli smo školovati stručnjake za duhovnu terapiju, kako kod nas tako i u inozemstvu. Tražeći za nju prikladno ime 1994. godine je izabran naziv hagioterapija.

Da bi netko mogao raditi hagioterapijski pokazalo se da je nužno iskustveno poznavati čovjekovu duhovnu dimenziju, da je osim toga neophodan studij filozofije i teologije, te napokon specifični studij u kojem treba upoznati dublje duhovnu dušu, zatim njezinu patologiju, dijagnostički postupak te naučiti primjenjivati duhovnu terapiju. O tome sam napisao knjige, priručnike i brojne članke. Među knjigama najvažnije su: Dijagnoza duše i hagioterapija; Otkriće duhovne terapije; Korijeni hagioterapije; Duhovno pomoći čovjeku; Molitva koja liječi; Hagioterapija.

Za edukaciju i izobrazbu u hagioterapiji osnovana je studijska Zajednica MiR (Molitva i riječ).

U edukativnom dijelu se budućem hagioterapeutu posreduju iskustvene sposobnosti za tu terapijsku djelatnost. On sam treba na sebi iskusiti kako djeluju terapijski modeli, kako bi mogao razumjeti reakcije i probleme pacijenta.

U izobrazbenom dijelu budući hagioterapeut dobiva temeljna teoretska saznanja o čovjekovoj duhovnoj duši, o patologiji duhovnog područja u čovjeku, o dijagnostičkim postupcima i terapijskim mogućnostima. Nakon odslušanih četiri stupnja studija hagioterapije on treba položiti pismeni i usmeni ispit, zatim pristupiti praktičnom izvođenju studija te nakon dobivenog temeljnog znanja i iskustva može «stažirati» godinu dana u jednom od Centara za hagioterapiju. Nakon toga može napisati diplomski rad koji ga osposobljava za službenog hagioterapeuta. Ako on radi u nekom Centru za hagioterapiju tada može nakon nekoliko godina rada i iskustva polagati i završni ispit, nakon kojega postaje diplomirani hagioterapeut, sposoban samostalno raditi s pacijentima i voditi jednu od hagioterapijskih ustanova.

Za znanstvenu i stručnu razinu hagioterapije odgovara njezin utemeljitelj prof. T. Ivančić. Uz njega djeluje tim istražitelja kao i osoba osposobljenih za edukativnu i izobrazbenu djelatnost budućih hagioterapeuta, koji rade na izobrazbi kako domaćih tako i inozemnih djelatnika.

Teorijski temelji hagioterapije

Hagioterapija istražuje one prostore čovjekove duše kojima se bave filozofija i teologija a to znači da istražuje ontološku razinu čovjeka. Ona ima svoj autonomni predmet istraživanja i svoje autonomno područje čovjekove duše. Specifično područje istraživanja i terapije u hagioterapiji je «bol duhovne naravi», kaže papa Ivan Pavao II. (1)

Prethodna istraživanja čovjekova duha 

Znanstveno istraživanje čovjekova duha predstavlja danas središnji interes u gotovo svim znanstvenim područjima. Već je početkom dvadesetog stoljeća o duhovnoj dimenziji čovjeka raspravljao njemački filozof Max Scheler. (2) Njemački su filozofi izdali prvi od tri planirana sveska o čovjekovoj svijesti kao rezultat posljednjih godina istraživanja čovjekove duhovne dimenzije. (3) 

Kako filozofija tako i teologija svestrano su tražene kao partner u istraživanju prirodnih, medicinskih, socioloških i biokemijskih znanstvenih područja. Preko dvadeset centara u svijetu osnovano je kako bi se ostvarila suradnja prirodnih i teoloških znanosti. Što je deterministički kaos, što su crne rupe u svemiru, što je energija, sve su to pitanja koja treba temeljito istraživati, kako bi se otkrilo što je duh, što materija i s njom povezana energija, što je život, što je smisao života, tko je čovjek, odakle je došao, kamo odlazi sa smrću, tko je vlasnik prirode i ljudske povijesti. Kraj vrhunsko razvijene znanosti ne znamo odgovore na temeljna pitanja svijeta, čovjeka i postojanja. Zato nam izmiču i odgovori na pitanja bolesti i zdravlja. Brojni kongresi i simpoziji se održavaju na temu odnosa religije i zdravlja, vjere i zdravlja. Postoje instituti gdje se istražuju relacije između psihosomatske medicine i teološko-filozofske antropologije.

Doktor teologije i medicine, dr. M. Beck, istražujući odnos psihosomatskih bolesti i teološke antropologije, dolazi do zaključka da se somatske bolesti ne mogu ni cjelovito ni ispravno dijagnosticirati i liječiti bez uključivanja duhovne dimenzije u medicinsku djelatnost. On kaže, da je svaka stanica čovjekovog tijela oživljena duhom ili duhovnom dušom te je stoga poznavanje čovjekove duhovne dimenzije od presudne važnosti za dijagnozu i terapiju. U svojoj knjizi Rak i duša – gen, duh, mozak, Bog, zaključuje da je došlo do promjena paradigmi u fizici, biologiji i medicini, da se ne proučava samo «gen – stanica – organizam» nego «gen – duh – mozak – sloboda». On analizira odnos: duša – tijelo i duh – mozak. Tijelo je izraz duše. Postoji informacija: duša – gen, koja nije samo informiranje, nego i formiranje, a to formiranje ovisi o dobroti, nadi, istini, ljubavi, povjerenju i ljepoti. Čovjek je pozvan na posljednji smisao. On može odbiti taj životni temeljni poziv i izokrenuti slobodu na ograničeno, zlo, egoistično, te se naći umjesto u bitku, samo u vlastitom stanju nesigurnog postojanja, koje je izabrao.

M. Beck postavlja kao moguće uzroke malignih oboljenja u više područja: rak kao krivi rast, dezintegracija umjesto integracija, rak i komunikacija, rak i spoznaja, rak i samospoznaja, rak i vlastito stanje zla, rak i potisnuti nagoni, konflikti, rak i slika Boga, rak i vječnost, rak i vjera, ufanje i ljubav, rak i supatnja zbog zla u svijetu, te terapija koja se događa u: spoznaji, obraćenju i novoj životnoj orijentaciji.

Na kraju, važno je uočiti da je čovjek više od svojih gena. Geni mogu biti aktivirani, ako je niz faktora aktivan: okruženje, međuljudski odnosi, unutarnji čovjekov život s mislima i osjećajima, kao i egzistencijalni temeljni stavovi. Informacija i «anima forma corporis» sudjeluju u tom aktiviranju. Geni imaju zajedno sa duhovno-religioznim nutarnjim životom u čovjeku svoju aktivnost. U genima se događa direktni odnos duha i materije. A to znači da bolest raka ne stoji u ovisnosti samo o genima, okruženju, psihološkim problemima i pitanjima smisla, nego i o čovjekovu odnosu s Bogom. (4)  

Njemački medicinski antropolog A. Jores kaže da se na psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest kada čovjek ne može  ispuniti zahtjeve svoje savjesti te doći do smisla. To je prvenstveno duhovna bolest koja se onda može somatizirati. On iznosi podatak da gotovo 70% somatskih bolesti ima uzrok u duši, te ih naziva specifično ljudskim bolestima. Tek 30% njih je uzrokovano virusima, bakterijama, parazitima, oslabljenim imunitetom, genetski i kanceroznim tvarima. (5)

Američki neurolog i psihijatar D. G. Amen istražujući čovjekov mozak naglašava da zdrava duša poboljšava rad mozga a zdrav mozak je bitno važan za zdravu dušu. On dolazi do zaključka da je čovjekov mozak «hardware» duše i da ga treba liječiti i duhovnim putem. Svaka dobra i zdrava riječ ozdravljuje mozak, a bolesna misao ili riječ razara stanice mozga. (6) Čovjek je bitno duhovno biće. Stoga i njegove bolesti imaju pečat duhovnih zakonitosti. Bolest nije nešto na ili u čovjeku, nego je to čovjek bolestan. Neurobiolozi M. Persinger i V. S. Ramachandran u svojim istraživanjima dolaze do zaključka da u mozgu postoji funkcija koju nazivaju «božanska komponenta» i «božanska točka», a D. Amen ju naziva «modul Bog» i «točka Bog» što bi trebalo značiti da je Bog bitan za čovjekov život i liječenje bolesti. (7)

H. Urs von Balthasar i K. Rahner kažu da su pojave somatske bolesti materijalne slike onoga što se događa u duhu. Bolest je vanjsko pomanjkanje i izraz za nutarnji manjak bitka. To pomanjkanje nastupa na području transcendentalija: unum, bonum, verum, pulchrum, kao manjak jedinstva, istine, dobrote i ljepote. Tako se pomanjkanje istine može pojaviti najprije na somatskoj, a onda i psihičkoj razini. Duhovna terapija bi se sastojala u procesu približavanja istinitom. U dijalogu s Bogom i ljudima, kažu ovi teolozi, nalazi se istina. Približavajući se njoj i dobroti bolesnik izlazi iz nutarnje razdijeljenosti. Oni također kažu da je čovjekov duh  izravno usmjeren na Boga. Usmjeri li se on protiv Boga, nastaje protuprirodno usmjerenje, koje se očituje kao unutarnji nesklad, kao nered i dezorijentiranost koji se može somatizirati. Lijek je u ispravljanju tog nereda. Zato će obraćenje i molitva dovesti često do čudesnog ozdravljenja, što zapravo nije čudo nego otklanjanje uzroka somatskih simptoma na duhovnom području. Duh tada ispravno informira materiju tijela sa staničnom strukturom i promijeni ju. Također krive slike o Bogu donose bolesti, te je terapija u preuzimanju prave slike Boga. Pravi Bog ljubi, daje slobodu, otkupljuje od strahova i ovisnosti i čovjeku pomaže do svog identiteta. Ti teolozi također kažu da je samo prirodoznanstvena interpretacija bolesti nedovoljna, jer se zadržava na površinskoj razini simptoma i ne vidi da iza njih stoje dublji uzroci. Ni psihološka razina nije posljednja interpretacijska instanca, jer je samo međurazina. Tek ontološko promatranje je sveobuhvatno i pokazuje pravu dijagnozu i smjer terapije. (8)

Autori duhovne inteligencije D. Zohar i I. Marshall smatraju da duhovna duša može biti bolesna, kad je čovjek u nemoći uspostaviti vezu s dubokim središtem u sebi. Osoba može biti odsječena od napajajućih korijena osobnosti u temelju osobe i postojanja (9) C. G. Jung kaže da kod duhovnih ili egzistencijalnih bolesti treba shvatiti da se radi o duši, koja nije našla svoj smisao. (10) Bol duše je u korijenu mnogih fizičkih oboljenja. Utemeljitelj logoterapije V. Frankl smatra da suicidalne misli dolaze tamo gdje ljudi imaju od čega živjeti ali nemaju zašto živjeti. Gubitak smisla je u dnu mnoštva psihičkih i somatskih bolesti. (11) Duhovne bolesti kao očaj, zlo i opsjednutost su uzrokovane manjkom duhovne inteligencije, kažu D. Zohar i I. Marshall. Odvojenost od sebe, drugih i Boga stvara osjećaj nemoći da se stupi u dodir s integrativnim središtem u sebi i uzrokuje šizofreniju, kažu oni. To je egzistencijalni vakuum, kako ga naziva Frankl. Psihijatrijska istraživanja s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća dolaze do zaključka da 60-70 % stanovništva u razvijenim zemljama pati od nekog oblika šizofrene dezorijentacije. Ljudi to izražavaju kao depresiju, umor, anoreksiju, stres i ovisnost, što su bolesti smisla, otkinutost od duhovnog središta, odijeljenost od vrednota, svrhe, smisla, korijena i razloga čovještva. (12)

D. Goleman naglašava da postoji nesvjesna spoznaja i da njome čovjek ne samo spoznaje moralne vrednote nego se za njih nesvjesno i odlučuje. (13) To znači da je duhovna spoznaja iznad racionalne i da je kategorija «podsvijest» i «nesvjesno» samo psihička a ne i duhovna.

Što je duh

Temeljno je stoga pitanje, što je čovjekov duh. Filozofija i teologija govore o čovjekovoj duhovnoj duši, jer čovjek nije čisti duh poput anđela nego otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo. Kad govorimo o čovjekovoj duhovnoj dimenziji tada se treba čuvati da ju ne pomiješamo s njegovom religioznošću. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovnosti, dok je duhovnost čitav čovjek. 

Duh i dah idu zajedno. Ruah (hebr.) znači povjetarac i vihor, pneuma (grč.) je životni dah, spiritus (lat.) disanje koje održava život. Duh je nematerijalan, očima tijela nevidljiv.  Grci upotrebljavaju izraz nous (nus) koji označava misaonu djelatnost u opreci prema osjetnoj aktivnosti čovjeka. Duh u lat. osim spiritus naziva se animus i mens.

Čovjek je jedinstvo, osoba sastavljena od duše i tijela, od dva principa, materijalnog i duhovnog. Prema biblijskom izvještaju čovjek se odijelio od životinja kada mu je Stvoritelj načinio tijelo od praha zemaljskoga a nakon toga mu udahnuo svoj životni dah (Post 2,7). Duh se ne spoznaje kao objekt, nego je on uvjet spoznaje, kao svjetlost u kojoj se sve spoznaje. No duša je objekt spoznaje i princip života. U duši se prepoznaje duh. Spoznajući objekte tematski, izravno, čovjek neizravno spoznaje duha. 

Duh je sloboda od prostora i vremena i transcendencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji. On omogućuje da čovjek razmišlja i da razjedinjeno dovede u logičku cjelinu. On može iz razjedinjene materije stvarati nove oblike, koji su materijalno isti a formalno različiti. Forma je duh. Čovjek je čitav čovjek, jer ga takvim čini duh koji Bog nije stvorio, nego udahnuo. Djelovanje duha u čovjeku jest duševni proces duha u duhovnoj duši. Iskustvo duha je iskustvo duhovnih procesa u duši.  (14)

Čovjekov duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest. Lijekovi neće izliječiti tijelo, ako je duh potpuno zakočen. Ili je moguće da ono što liječnik proglasi neizlječivim, čovjek izliječi duhovnom snagom vjere.

Duh je pokretački i životvorni princip koji fizičkom organizmu udahnjuje život.  Dokaz duha u čovjeku  jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalan pitanja,  tražiti smisao i vrijednost svega što radi i zašto živi. Duhom čovjek sagledava sve u širem smislenom kontekstu, on se može duhom distancirati od događaja i sačuvati mir i trijeznost. Životinje su zadane instinktom, čovjek slobodan. Čovjek može mijenjati pravila, izmijeniti situacije, biti kreativan, sanjati, težiti, projektirati, izdići se iz moralnog blata. Duh prethodi kulturama i vrijednostima, napaja se u središtu svega postojanja, u Bogu. Duh daje smisao životnoj borbi,  ujedinjuje sve i preobražava, on je srž savjesti. Njime čovjek nadrasta male uske horizonte, svoj mali ego i ulazi u vizije istine, dobrote i ljepote, čime prelazi granice svog ja. Duh pomaže u borbi dobra i zla, života i smrti, patnje i očaja. Duh naše male probleme smješta u dublje cjeline i sveobuhvatne perspektive. Bez njega i iskustva njegova djelovanja naše vizije ostaju zamagljene, život prazan a svrha života ograničena. Manjak duha nas čini frustriranima, bolesnima, bez smisla i snage za borbu, malaksalima, malodušnima, te počinjemo biti duhovno tupi tražeći smisao u izopačenim stvarima, materijalnim dobrima, promiskuitetnom seksu, besmislenoj pobuni, nasilju, drogi, okultizmu New Age-a. (15)

Struktura duhovne duše

Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati. Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život. Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, one ne misle, ne govore, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav  biološki svijet i sve stvari.

Aktivnost te strukture, tog duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost. Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo, slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine, ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog.  (16) 

Kao posjednik života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak i izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac, hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.

Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka. Transcendentalne oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol, krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. (17) Čineći zlo, čovjek doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.

Osobita struktura čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio. Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno. Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje, ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko, samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja, što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete. (18) 

Osobita struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga. 

Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše. Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za». »Sloboda od» je odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje. «Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina. Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira. Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj nastaje besmisao, frustracija, suicid. (19) Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić, nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv, pun projekata, dostojanstven, kreativan i human. 

Kulturna i znanstvena kreativnost je struktura čovjekove duše koja pokazuje da su čovjek i priroda nedovršeni projekti. Čovjek je biće u projektu. U kulturi, umjetnosti, znanosti duh čini materijalnu stvarnost sposobnom za neizmjerno mnogo oblika postojanja.

Vrhunska struktura duhovne duše je religioznost. To je sposobnost čovjeka doseći izvor svega, smisao postojanja, susresti božanski «ti», svrhu i cilj svega, smiriti se u onom koji je bitak i apsolutna sloboda. Religioznost je čovjekova sposobnost da u sebi komunicira sa Stvoriteljem i da se ne osjeća osamljen, napušten i frustriran. Dok je ta sposobnost usmjerena na Stvoritelja, ona ozdravlja čovjeka, no ako se umjesto na Boga usmjerava na bogove onda uništava čovjeka i samu sebe.

U strukturu duhovne duše spada i spolnost, odnosno podijeljenost čovjeka na rod, da postoji kao muško i žensko. Ona je odraz Božje slike u čovjeku, po njoj je čovjek bitno društveno biće, u sebi trojstven, ostvaren kao muško i žensko s mogućnošću stvaranja trećeg čovjeka. Ona se ne smije poistovjetiti sa seksualnošću i erotikom, nego pripada duhovnom redu čovjekova postojanja. 

U strukturu duhovne duše mogli bismo ubrojiti i vjeru, nadu i ljubav. Vjera je spoznaja da nas netko voli i simpatizira, da od njega možemo očekivati samo dobro i da kraj njega možemo projektirati svoje djelovanje i svoj život u nedogled. Nada je sigurnost da nikada ne možemo ispasti iz postojanja jer Bog je ljubav. Ljubav je pak iskustvo da je onaj tko nas voli naša sudbina te da stoga i njega treba voljeti jer je on čežnja našeg bića i postojanja.

Vidimo da je čovjek sasvim različit od biljaka i životinja, on je gospodar svega, kruna stvaranja. Sve što ga od njih razlikuje jest duh. Duh je temeljna stvarnost iz koje je sve drugo izvedeno. Bitak je duh, život je duh, etičko-moralne vrednote su duh, misao je duhovna, Bog je duh. Sve prirodne zakone i energije, sve biološke zakone, svu čovjekovu kreativnost drži u funkciji duh.

Terapija duhovnih bolesti

Kao što može oboljeti psihički dio čovjekove duše tako i duhovni, kako strukture čovjekove psihe tako i strukture čovjekove duhovne duše. Tri su razine duhovnih bolesti: kognitivne, aksiološke i antropološke.

Kognitivne nastaju ako čovjek ne poznaje zakonitosti fizikalnog i biološkog svijeta, društva i svoje osobnosti, svoje savjesti, ako ne poznaje zakonitosti prirodnog morala i etike, ako ne vidi smisao svog života i djelovanja, ako se suprotstavlja zakonima svoje duhovne strukture, ili ako nosi u sebi krivu sliku o sebi, svijetu, o moralu i etici te o Bogu. Terapija se sastoji u ispravljanju krivih slika na duhovnoj razini čovjeka, krivih životnih stavova i u pouci o zakonitostima života i čovjeka.

Aksiološke duhovne bolesti se javljaju kada se čovjek suprotstavlja zakonitosti svoje savjesti, dostojanstva, smisla, karaktera, slobode, intelekta, kreativnosti i religioznosti. Drugim riječima one razaraju čovjekov duhovni organizam kaka čovjek čini zlo ili kada griješi svjesno ili nesvjesno. Svjesno pristajanje uz zlo rađa još i iskustvom krivice, koja vodi depresiji i suicidalnim pokušajima, kako bi se izbjeglo boli duhovne duše. Bol se javlja najprije u savjesti, koja je glas bitka, a onda kroz egzistencijalni strah koji upozorava da je čovjekov život ugrožen u temelju postojanja, jer je zlo pomanjkanje ne samo dobra nego i bitka a to znači postojanja. Budući da je savjest organ smisla, kako kaže V. Frankl, čineći zlo čovjek gubi smisao, on osjeća da nikuda ne ide, da nema kamo poći, da je izgubljen i kriv. To je samoubojstvo duhovne duše. Terapija se sastoji u pouci o uzrocima čovjekove patnje a onda u hodu prema obratu pacijentovog  krivog stava i djelovanja. To je put odluke za dobro i humano, za duhovno zdravlje, te u praksi pomirenja, odnosno opraštanja i kajanja. Stručni naziv za te terapije je eirene terapija i dinamis terapija.

Antropološke duhovne bolesti nastaju iz čovjekove nemoći da potpuno raspolaže sobom, iz gubitka temeljnog povjerenja i iz uvreda koje se dožive u međuljudskim odnosima. Čovjek je biće od drugog, nema sudbinu u svojim rukama. Stoga je povjerenje u onoga tko je nositelj njegove sudbine za čovjeka od bitne i životne važnosti. Terapija se sastoji u obnovi ili uspostavljanju povjerenja u onoga tko je izvor i čuvar čovjekove egzistencije. Bazična sigurnost ili temeljno povjerenje može biti oštećeno ili gotovo izgubljeno ako pacijent nije u ranom djetinjstvu imao okruženje nježnosti, ljubavi i vrednovanja. Gubitak tog povjerenja uzrokuje najteže traume, bolesti i patnje. Jedni pacijenti imaju osjećaj da fizički venu, drugi će trpjeti od teških psihičkih trauma, a jedni opet postati agresivni. Kod svih se pojavi osjećaj krivice, strahova, depresija sve do suicidalnih pokušaja. Terapija se sastoji u obnovi i liječenju bazične sigurnosti tzv. agape terapijom i pistis terapijom. Uvrede koje nam nanose drugi vode do agresivnosti ili autoagresivnosti, do boli i patnje, osjećaja manje vrijednosti, osjećaja krivice i besmisla. Terapija se sastoji u povezivanju pacijenta s bezuvjetnom ljubavlju, s izvorom njegova života, s onim koji je izvor svakog povjerenja jer je ljubav, a ne samo netko tko ljubi, pa može i prestati ljubiti. Osobita terapija je opraštanje, koje treba razlikovati od pomirenja. Opraštanje oslobađa zla koje povrijeđeni pacijent osjeća, oslobađa ga agresivnosti, donosi mu osjećaj vrijednosti i dostojanstva, koje su mu uvrede razorile, te bezuvjetno prijateljstvo onoga tko stoji na početku pacijentova postojanja. Agape terapija liječi bol zbog nanesene uvrede, a pistis terapija nosi mir duše i uspostavu dostojanstva i povjerenja u ljude i u sebe. Napokon pneumo-terapija uspostavlja vrline i kreposti kao zdrave sposobnosti i snage za život i stvaralaštvo. 

Hagioterapija dakle otkriva da su uzroci duhovnih bolesti, odnosno boli duše, u prekonceptualnom, bazičnom, egzistencijskom i aktualnom području čovjekova postojanja. Prekonceptualno područje predstavlja genetske sklonosti pacijenta na duhovnoj razini njegova bića. Bazično znači da se u djetetu od začeća do treće godine života nije uspjelo razviti temeljno povjerenje, »basic security», te takva djeca fizički venu ili imaju kronične bolesti ili su agresivna. Egzistencijsko područje je ono u kojem je čovjek u strahu za svoj opstanak zbog krivice, nemoći da raspolaže životom, zbog zla u svijetu i neznanja kako da stupi u prijateljski odnos s Bogom. Aktualno područje jesu uvrede koje život donosi sobom zbog zla, bolesti i patnje svijeta.

Kako bismo još detaljnije specificirali duhovne bolesti istražujemo ih na svakoj strukturi duhovne duše posebice. Osobnost može zadobiti specifične traume, savjest boli na svoj način, «srce» je depresivno, intelekt ne pristaje na laž i prijevare, on traži kritičnost i intelektualno poštenje, sloboda ima svoje granice, a to su zakonitosti morala i etike, karakter čovjeka baca na tlo, ako pristaje na nemoral i pokazuje da se spustio ispod razine humanosti, znanstvena i kulturna kreativnost zahtijevaju akribiju, religioznost traži iskrenost. Tom aspektu proučavanja duhovnih bolesti možemo još dodati i njihovo istraživanje pod vidom poroka, patnji, devijantnih stavova, suicidalnih misli, kao mediumpsihozu, ovisnosti i simptomatska oboljenja. Kad one konvertiraju u somatske ili psihičke bolesti tada se mogu uzročno liječiti samo na duhovnom području. Zato nam pacijenti dolaze i sa somatskim i psihičkim oboljenjima kako bi se ustanovilo je li uzrok njihovih tegoba na duhovnom području čovjeka.

U hagioterapiji se posreduje slika Boga koji nije čovjekov neprijatelj i konkurent nego prijatelj koji čovjeku razvija život, vodi ga k sebi i pomaže mu pronaći unutarnje središte, identitet i svoju izvornost. Bog je temeljna dimenzija čovjeka i on nije čovjekova opasnost nego njegov prolaz u život, on nije manje nego više života, ne smrt nego uskrsnuće, ne ograničeni nego vječni život, ne gubitak, nego povećanje slobode, ne mržnja nego ljubav.

Istraživanja pokazuju kako je duhovna dimenzija čovjeka veoma utjecajna i važna u oslobađanju od svih bolesti. Tako čak šezdeset puta brže zacjeljuju rane kod bračnih parova ako su u slozi nego ako su u konfliktu. Trostruko brže se izliječe oni za koje se moli. Veoma se utječe na zdravlje ako se izražava vjera u Boga ili ako se Boga shvati kao liječnika. Osobito je važno liječiti čovjeka najprije na njegovoj duhovnoj razini, jer ona je odgovorna čak za 70% simptomatskih somatskih i psihičkih bolesti. Čovjek, međutim, duhovno ozdravlja kada mu se vrati dostojanstvo osobe, kad se zaštiti i osmisli njegov život, pokajanjem rastereti savjest, kad čovjek prestane negativno i zlo misliti i govoriti, kad se odlučuje za dobro, moralno i etičko, kad vjeruje u dobro i istinu, kad je kritičan, kad ljubi ljepotu, poštuje Boga, sluša savjest. 

Raširenost hagioterapije

Hagioterapija je osnovana i razvijana u Zagrebu. Njezin prvi službeni i javni nastup je bio osnivanje Centra za duhovnu pomoć u kolovozu 1990. godine u Zagrebu. Uskoro su osnovani slični centri u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Italiji i Sloveniji, a u osnivanju su u Bosni i Hercegovini, SAD-u, Ukrajini, Slovačkoj, Estoniji i Južnoj Koreji.

Ubrzo nakon osnivanja Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu počinje se hagioterapijskom djelatnošću u drugim mjestima Hrvatske, te se tamo osnivaju Centri za hagioterapiju. Prvi takav osnovan je u Virovitici, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci, Splitu, a u osnivanju su u Bjelovaru, Dubrovniku, Omišu, Šibeniku, Zadru, na Visu i Malom Lošinju, u Novoj Gradiški, Ludbregu, Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici i Karlovcu.

U centrima u stalnom radnom odnosu rade jedna ili više osoba a pomažu im brojni dragovoljci u Centru ili terenskim radom. Financije za stalne djelatnike u centrima dobivaju se predlaganjem projekata gradovima, županijama, republičkim i vladinim ustanovama ili inozemnim donatorima.

Centri za hagioterapiju imaju svoje web stranice te se o njima može tamo detaljnije informirati, a pacijenti se dogovaraju o terminima preko telefona najbližeg Centra. 

Bilješke

1    usp. Ivan Pavao II, Salvifici doloris /SD/, 1984, br.5.
2    usp. M. Scheler, Čovjekov položaj u kozmosu, Zagreb 2005.
3  usp. Thomas Metzinger, /ur./ Grundkurs Philosophie des Geistes, Bd 1: Phänomenales Bewusstsein, Mentis Paderborn 2006.
4   usp. Matthias Beck, Der Krebs und die Seele. Gen- Geist- Gehirn- Gott, Schöningh 2004.
5   usp. Arthur Jores, Čovjek i njegova bolest, Oko tri ujutro, Zagreb 1998, str. 72 i 150.
6   usp. Daniel G. Amen, Liječenje hardwarea duše, VBZ, Zagreb 2003, str. 20.
7  usp. Danah Zohar i Ian Marshall, SQ, Duhovna inteligencija suštinska inteligencija, VBZ Zagreb 2002, str. 86 – 90.
8  usp. Karl Rahner, Schriften zur Theologie II,  str.292. Također Hans Urs von Balthasar, Herrlichkeit. Eine theologische Aesthetik I, Einsiedeln  1961, str.93.
9    usp. Danah Zohar-Ian Marshall, SG, VBZ Zagreb 2002, str. 151.
10  usp. Carl G. Jung, Briefe, Bd.2 str. 80.
11  usp. Viktor Frankl, Bog podsvjesti, Oko tri ujutro Zagreb 1980, str. 80.
12  usp. Danah Zohar, Ian Marshall, SQ str.150-151.
13  usp. D. Goleman, Emocionalna inteligencija, Mozaik knjiga, Zagreb 1997 str. 18.
14  usp. N. Berdjajev, Duh i realnost, KS Zagreb 1985, str. str.36.
15   usp. D. Zohar-J.Marshall, SQ, VBZ, Zagreb 2002, str. 23-33.
16 usp. Emerich Coreth, Was ist der Mensch? Grundzüge einer philosophischen Anthropologie, Tyrolia Innsbruck, 1986, str. 62-99.
17  usp. Bernhard Häring, Kristov zakon I, KS Zagreb 1973, str. 162-164.
18  usp. Emerich Coreth, Grundriss der Metaphysik, Tyrolia Innsbruck, 1994, str.48 sl.
19  usp. Emerich Coreth, Vom Sinn der Freiheit, Tyrolia Innsbruck, 1985, str. 64 sl.

Iz zbornika simpozija "PSIHOTERAPIJA" - škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas" održanog 11.-12.05.2007 u Vrapču, Zagreb (Prir. Jukić V., Pisk, Z., Medicinska naklada i Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb 2008, str. 125-135):

Red. prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

Katolički bogoslovni fakultet 

Sveučilišta u Zagrebu

Vlaška 38, Zagreb